U srijedu, 4. svibnja 2022. ugostili smo Sanju Nikčević koja je u sklopu kazališnog festivala BOK fest na Studijskom odjelu Knjižnice predstavila svoju posljednju knjigu “Istina i laž o kanonu”.
Sanja Nikčević je teatrologinja, kazališna kritičarka i do umirovljenja profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Objavila je deset autorskih knjiga i uredila šest antologija američke i hrvatske drame. Dva puta dobila je Fulbrightovu stipendiju za znanstveno usavršavanje u SAD-u. Dobitnica je šest nagrada. U posljednje vrijeme istražuje odnos kazališta i svjetonazora te zagovara povratak katarze i pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti.
Knjiga “Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti” podijeljena je na dva dijela – Uspostava kanona i Kanon danas. U prvom dijelu autorica se bavi utjecajem svjetonazora na kanon, svetim korijenima kazališta, kršćanskim i sekularističkim svjetonazorom. U drugom dijelu piše o nametanju kanona danas u svijetu, izbacivanju dosadašnjih kriterija i oduzimanjem glasa publici.
Knjiga je rezultat autoričinog cjeloživotnog intenzivnog bavljenja kazalištem i dramom.
U njoj se argumentirano dokazuje da vladajući europski umjetnički kanon nije oduvijek i nije najbolje što imamo, da kriteriji ulaska u kanon nisu imanentni nego su direktna posljedica slijeđenja vladajućeg svjetonazora i njegove hijerarhije vrijednosti, da se kanon nameće i danas vrlo jasnim zahtjevima tema i poruka, da je slijeđenje suvremenog kanona dovelo umjetnost u slijepu ulicu.
Nisu hrabri oni koji poslušno slijede svjetonazorske upute do te mjere da ‘nose’ one propisane grijehe koji se sada moraju kritizirati u vlastitom društvu i za to su bogato nagrađeni pozicijom glavne struje koja donosi i novac, i medijsku podršku, i međunarodne veze. Nisu ni novi jer smo to sve vidjeli davno na rubovima umjetnosti. Nisu ni za mir jer sve koji izraze i najmanju sumnju u kvalitetu te umjetnosti oštro napadaju kao ‘glupe i neobrazovane’, a zatim kao ‘homofobe i fašiste’. Nema rasprave o umjetničkim kriterijima jer umjetničkih kriterija ni nema. U kanon se ne ulazi prema kvaliteti nego zbog poruke i slijeđenja vrijednosti vladajućeg svjetonazora, odnosno rušeći vrijednosti onoga starog.
Nažalost, kao da smo se već polako pomirili s tim da to tako treba biti. Sve se pretvorilo u spektakl, performans koji se stvara oko pojedinoga djela, izvedbe, predstavljanja. Uspjeli su nas uvjeriti da umjetnost treba šokirati, provocirati, rušiti tabue, biti angažirana… Da, ali sve to ništa ne znači ako smo mi prestali uživati u takvoj umjetnosti, ako nas ona zbunjuje, ako nas ni na koji način ne obogaćuje, ako nas ne ispunjava, ako nas plaši, ako je prazna, ako je hladna…
Stoga raduju autoričine rečenice:
„Povratak izvorima i temeljima izlaz je iz slijepe ulice i za umjetnost i za naš život. Neka ova knjiga bude poticaj drugima: da osvijeste svoje pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti ali i da ih osnaži da se usude – kao publika tražiti a kao umjetnici stvarati takvu umjetnost“.
