Roman ˝Samoća vremena˝ (˝La soledad del tiempo˝) jednoga od najznačajnijih suvremenih kubanskih književnika Alberta Guerra Naranja (1963.) dirljiva je priča o životu na Kubi nakon pada Berlinskoga zida i nestanka Istočnoga bloka. Govori o trojici mladih književnika, pripadnika istoga naraštaja, o njihovoj borbi za preživljavanje, o gladi, patnji, zavisti, prijateljstvu i ljudskoj bijedi, ali jednako tako i o pisanju kao činu s jedne te silnoj želji za književnim uspjehom i nagradama s druge strane. Jer, trojica književnika-prijatelja imaju različite planove i služe se raznim načinima da dođu do svojih ciljeva. Neki žive književnost i istinski uživaju u pisanju, dok je drugi koriste kako bi došli do određenih povlastica, makar i pod cijenu izdaje dugogodišnjih prijatelja.
Uz opise života umjetnika i književnika, Guerra Naranjo plastično prikazuje život Kube i njenih stanovnika u današnje vrijeme, osvajajući čitatelja svojom otvorenošću i ponekad uistinu surovom iskrenošću, zbog čega ga kritika uspoređuje s Fassbinderovim filmom ˝Brak Marije Braun˝, ali na karipski način.
