Simptomi: Čitali biste roman s malo, ali dobro razrađenim likovima i s jednostavnom radnjom u koju stane sva složenost života i međuljudskih odnosa?
Terapija: Pisac na površinu izvlači nevidljiva lica ljudi i postavlja pitanja o osobnostima koje je obrisao sistem, o prolaznosti života i nemogućnosti ljubavi, pitanja na koja je teško odgovoriti. Atmosferom i dojmom koji stvara podsjeća na velike ruske pisce (Dostojevskog, Gogolja). Strastvena ljubavna priča koja čini okosnicu ovoga romana, a koja je proživljena u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu, snažna je čista i puna nade, ali istodobno i beznadna. U ovoj se knjizi potvrđuje da se najvažnije stvari najbolje mogu izreći jednostavnim riječima, a njena najveća snaga je u emocijama. Kraj je očekivan, težak, bolan, ali dobar.
Madona u krznenom kaputu jedna je od onih knjiga čije su rečenice same sebi najbolja preporuka.
“Bol zbog svake izgubljene stvari, blaga, bilo kakve sreće na ovome svijetu s vremenom se zaboravlja. Jedino propuštene prilike nikad ne iščeznu iz misli i pri svakom prisjećanju zabole čovjeka. Razlog tomu je zasigurno pomisao da je ‘moglo i ne biti tako’, inače je čovjek uvijek spreman prihvatiti stvari koje smatra predodređenima.”
