Simptomi: Zanimaju vas suvremeni američki pisci? Koji stvarnost ne uljepšavaju već se hrabro hvataju s njom u koštac?
Terapija: U dvadesetosmoj Davidu Bellu američki san postaje stvarnost. Borio se na svom putu prema vrhu, preživljavajući uredske čistke i skandale, da bi postao televizijski rukovoditelj. Davidov svijet zadivljen je imidžom koji treperi na američkim ekranima, fantazijama koje zarobljavaju američku imaginaciju. A onda san i ono što snove sačinjava, postaje noćna mora. Na vrhuncu uspjeha počinje ponovno otkrivati zbilju, stvarnost. Kamera mu je u ruci dok putuje zemljom u dirljivom naporu ka plijenu, ka prisilno nametnutom obrascu samoga sebe i američke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Problematizirajući svemoć slike, američku svijest u gruboj vlasti elektroničkih medija i sve vrste socijalne ili korporacijske umreženosti i ovisnosti, DeLillo svojim prvim romanom oblikuje svojevrsni shizogram koji “prokazuje” Ameriku kao festival smrti. Posao njegova glavnog junaka nadgledati je i biti nadgledan. Moć kamere jedina je stvarnost izvan koje ništa i ne postoji jer ona nameće značenje i tamo gdje ga nema. Televizija tako pomiče gledatelja od svijesti prvog do trećeg lica, do univerzalnog i društveno žuđenog trećeg lica. Kada glavni protagonist romana, umjesto o Navajo Indijancima, odlučuje snimiti film o vlastitu životu, DeLillo kao da najavljuje povratak stvarnoga svijeta. Izaći iz nevoljena vremena živ i postati dio svog vremena u podtekstu je te piščeve akcije. Kao i očita namjera da se obračuna s biti nacionalne duše koja se počinje buditi iz noćne more povijesti.
