MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. studenoga u povodu sjećanja na tragičnu smrt triju sestara Mirabal koje su 1960. godine bile žrtve diktatorskog režima u Dominikanskoj Republici. U Republici Hrvatskoj nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se od 2004. godine, kada su 22. rujna, tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ubijene tri žene, a jedna teško ozlijeđena. Danas, unatoč mnogim poduzetim naporima s ciljem suzbijanja rodno uvjetovanog nasilja, ono i dalje nesrazmjerno pogađa Republiku Hrvatsku.
Tim povodom razgovaramo s Ivom Čatipović, mag.iur., članicom tima Udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava od 2016. godine. Koordinatorica je i savjetnica za pravna pitanja; u većem dijelu svog radnog vremena posvećena je izravnom savjetodavnom radu sa žrtvama obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja. Osim toga, uključuje se u osmišljavanje i provedbu edukativno-preventivnih aktivnosti te zagovaranje i lobiranje za sustavne promjene u području zaštita žrtava rodno uvjetovanog nasilja.
Nasilje nad ženama – stvarnost koja traži promjenu
Hrvatska je prema statistici treća u EU po broju femicida, lani je porastao broj posebno bezdušnih ubojstava. To je gorući, nedovoljno osviješten problem u Hrvatskoj, sigurno imate podatak koliko žena izgubi život svake godine zbog nasilja u porodici?
I. Čatipović: UN-ove procjene pokazuju da u svijetu svakoga dana 137 žena biva ubijeno od strane muškog rođaka ili partnera. Prema podatcima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u Republici Hrvatskoj je u 2018. godini ubijeno 8 žena, u 2019. godini 13 žena, u 2020. godini 19 žena, u 2021. godini 14 žena, u 2022. godini 13 žena te u 2023. godini 9 žena. Velika većina tih žena ubijena je od strane bliske osobe, i to vrlo često od strane intimnog partnera. Hrvatska je zemlja s malim brojem stanovnika i ovo su za nas ogromne brojke, pogotovo uzimajući obzir da one ne prikazuju broj pokušaja femicida – dakle, slučajeva u kojem su žene preživjele pokušaj ubojstva. Primjerice, u 2023. godini je uz 9 izvršenih ubojstava žena bilo još 14 pokušaja ubojstva žene od strane intimnih partnera i drugih članova obitelji. Ono što je posebno poražavajuće jest da je femicid najprediktivniji oblik ubojstva, odnosno da postoje poznati indikatori (znakovi upozorenja) koji ukazuju da bi moglo doći do femicida i na temelju kojih bismo, kada bismo ih sustavno i dovoljno rano upratili, mogli spriječiti mnoge od ovih najbrutalnijih oblika nasilja.
Koliko su žene spremne svjedočiti o doživljenom nasilju? Koje su najčešće prepreke za žene da prijave nasilje i zatraže pomoć? Jesu li ga u nekim slučajevima i pojavnostima uopće svjesne, odnosno percipiraju li ga kao nasilje? Može li to biti razlog da manje i prijavljuju? Koja je stopa prijavljivanja slučajeva nasilja nad ženama policiji?
I. Čatipović: Neki oblici nasilja toliko su internalizirani u (patrijarhalnoj) kulturi u kojoj živimo da su (relativno) normalizirani i to definitivno otežava prepoznavanje nasilja. Radila sam sa ženama koje su tek nakon nakon što su potražile i dobile pomoć i podršku u potpunosti osvijestile da je nasilje ako njezin muž podrazumijeva da ona mora od njega tražiti dozvolu da ode kod sestre na kavu, ako joj ograničava pristup kućnom budžetu jer ga je ‘iznervirala’, ako baci u zid ili na nju tanjur s hranom ako mu je poslužena prevruća itd. Dakle, psihičko nasilje, prisilna kontrola, ekonomsko nasilje – to su oblici nasilja koje još uvijek kao društvo često teže prepoznajemo, pa ih tako i same žrtve ponekad teže osvještavaju. (Ne)svijest o postojanju nasilja zasigurno može biti od utjecaja na stope prijavljivanja, no bojim se da na iste puno više utječe nepovjerenje žrtava u sustav zaštite za žrtve nasilja (policija, pravosuđe, socijalna skrb), kao i činjenica da im kao društvo još uvijek nismo sposobni osigurati pravovremena, pravedna i dostojanstvena suđenja, adekvatne priliku za ekonomsku samostalnost i dugoročno rješavanje stambenog pitanja. Umjesto toga, skloni smo prosuđivati i osuđivati zašto žrtva nije otišla ranije, zašto se uopće udala za njega, zašto mu je rodila djecu ako je nasilan, zašto nema ušteđevine koja bi joj omogućila da ode itd.
Ako postoji nevoljkost žrtava da svjedoče, mišljenja sam da ona uglavnom proizlazi iz straha od nasilnika i od toga da je ‘sustav’ neće dovoljno zaštiti od njega, i/ili nedovoljne upućenosti, podrške i razumijevanja samog sudskog postupka te važnosti njenog iskaza za provođenje tog postupka.
Što se stopa prijavljivanja tiče – vjerojatno nikada nećemo sa sigurnošću znati kolike su ‘crne brojke’, odnosno koliko neprijavljenih slučajeva nasilja dolazi na jedan prijavljeni. Neke procjene kazuju nam da na jedan prijavljeni slučaj obiteljskog nasilja dolazi 10 neprijavljenih, dok bi kod seksualnog nasilja iza jednog prijavljenog moglo kriti čak 15 do 20 neprijavljenih.
Kako prepoznati znakove nasilja nad ženama i koje su posljedice na njihovo fizičko i mentalno zdravlje?
I. Čatipović: Vrlo je važno prepoznati nasilje što prije, zato je važno poznavati znakove upozorenja (red flags) da bi moglo doći do nasilja/kulminacije nasilja. U partnerskim odnosima, to su, primjerice, vrlo brzo ‘napredovanje veze’, prekomjerno ‘obasipanje pažnjom’, veza koja se na početku čini predobrom da bi bila istinita, partnerova želja da apsolutno svo slobodno vrijeme provodite zajedno, pa i po cijenu zanemarivanja i udaljivanja od obitelji i prijatelja, želja da ‘skrbi’ za vas (‘ne moraš ti učiti/raditi, ja ću ti pružiti sve što ti treba i što zaslužuješ’). Tu postoji veliki rizik da ta silna ‘pažnja’ preraste u ljubomoru i kontrolirajuće ponašanje, u gaslighting (manipulirajuće ponašanje kroz koje vas se navodi da (po)sumnjate u svoje prosudbe, osjećaje, sjećanja te u konačnici i u zdrav razum) ili u bilo koji drugi oblik nasilja. Tada se razotkriva da je ‘obasipanje pažnjom’ bila taktika da vas se pridobije i da ‘spustite gard’, silna želja da stalno budete zajedno način da vas izolira od bližnjih pa na kraju imate samo njega, a poticanje da se eto ne mučite radeći metoda kojom vas čini ekonomski ovisnima. U ovoj će vas fazi već vjerojatno kriviti za sve, od lošeg vremena do svog lošeg raspoloženja i neprimjerenih reakcija, emocionalno ucjenjivati i prijetiti. Ako ikada dođe trenutak kada u svojoj vezi osjetite strah (a pritom ne mislim samo na strah za život ili fizički integritet, već i strah zbog kojeg ne možete slobodno odlučivati o svojoj svakodnevici ili bilo čemu drugome što je vama važno), to je znak upozorenja koji je jako važno ne ignorirati. Svog partnera ne biste se trebali bojati.
Kada promotrimo koliko su nasilničke metode perfidne i koliko zadiru u svaki aspekt žrtvina života – bit će nam jasno da i posljedice mogu biti jako teške. Od narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja, narušenog samopouzdanja, do raskida socijalnih veza, ekonomske sigurnosti, karijere…ako postoje djeca, posljedice partnerskog nasilja nažalost uvijek pogađaju i njih, čak i ako nasilje nije bilo izravno usmjereno prema njima ili mu nisu izravno svjedočili.
Zakonska zaštita i društveni resursi
Štite li zakoni žene i kako i koliko se primjenjuju u praksi, zapravo pitanje može biti i koji su sve resursi dostupni ženama koje su žrtve nasilja i kako im se može pružiti podrška? Dolazi li do kakvih promjena obzirom na broj prijavljenih slučajeva?
I. Čatipović: Hrvatska ima zakonski okvir koji je u nekim segmentima zaštite žena od nasilja solidan, a u nekima još uvijek vrlo manjkav. Primjerice, prošle su godine učinjena određena unaprjeđenja kaznenog zakonodavstva, ali osim što su određena pitanja i dalje ostala neriješena (ili nedovoljno dobro riješena) problem je što i dalje postoji ‘dvostruki kolosijek’ kažnjavanja nasilja u obitelji (naime, ono u RH može biti tretirano kao prekršaj ili kao kazneno djelo). Iz tog dvostrukog kolosijeka proizlaze različiti problemi, jedan od kojih je problem razgraničenja kaznenih djela i prekršaja, uslijed čega nažalost dolazi do toga da teški oblici nasilja ponekad pogreškom završe u prekršajnoj sferi i budu kažnjeni npr. samo 10-dnevnom uvjetnom zatvorskom kaznom ili, još gore, samo novčanom kaznom. Novčana kazna po mom je mišljenju potpuno neadekvatan način kažnjavanja nasilja u obitelji, nesposoban postići svrhu kažnjavanja. Iako u kaznenoj (i prekršajnoj) sferi još uvijek postoji značajnog prostora za unaprjeđenje položaja žena žrtava nasilja, možda će vas iznenaditi kada kažem da sam mišljenja da je glavna rak-rana u zakonskom okviru zaštite žena žrtava nasilja Obiteljski zakon. On, naime, uopće ne adresira adekvatno utjecaj (partnerskog) nasilja na djecu niti na roditeljsku skrb, već nerijetko neprimjereno inzistira na jednakim pravima oba roditelja.
Tako u praksi imate situacije gdje je recimo muškarac pokušao ubiti ili je teško tjelesno ozlijedio svoju partnericu, ali se Obiteljski zakon tumači na način da on i dalje ima svoja roditeljska prava i da mu je žrtva dužna davati (a ponekad i osobno dovoditi) djecu na susrete i druženja. To je suprotno Istanbulskoj konvenciji i drugim međunarodnim standardima, koji jasno prepoznaju da nasilje počinjeno prema partneru predstavlja i nasilje prema djeci te da je obiteljsko nasilje najčešće nespojivo sa zajedničkom roditeljskom skrbi, odnosno da pravo žrtve i djece i na psihofizičku sigurnost ima prednost pred nasilnikovim roditeljskim pravima.
Koliko se i taj postojeći zakonski okvir (ne)primjenjuje u praksi, to je jako velika tema. Reći ću samo da apsolutno nedostaje sustavne i obvezne edukacije svih pripadnika sustava za zaštitu žrtava nasilja o prirodi i mehanizmima rodno uvjetovanog nasilja i da su posljedice toga u praksi i te kako vidljive. Žrtvama se često postavljaju neprimjerena pitanja, tretira ih kao da su same krive za doživljeno nasilje, ne vjeruje im se itd.
Sustav podrške postoji, i svakako bih savjetovala svakoj žrtvi da ga koristi. Postoje sigurne kuće, postoje odjeli za podršku žrtvama koji funkcioniraju pri sudovima, postoje organizacije civilnog društva u kojima je moguće dobiti različite korisne usluge, kao što je informiranje o pravima žrtve, besplatna psihološka i/ili besplatna pravna pomoć. Kad imate informacije o tome kako postupak izgleda, koja su vam prava i opcije i kad u svemu tome niste sami – vjerujem da je ipak malo lakše.
Zanimljivo bi bilo znati na koji se način prikupljaju i analiziraju podaci o nasilju nad ženama i koje su to organizacije ili institucije koje prate i objavljuju dobivene rezultate? Može li ih javnost koristiti u borbi protiv nasilja nad ženama?
I. Čatipović: Drago mi je da ovo pitate, jer mislim da su statistički podatci važniji nego što se možda na prvu čini. Oni nam, naime, mogu pomoći detektirati gdje u sustavu zaštite imamo propuste/probleme, kao što bi nam mogli pomoći mjeriti jesu li naše intervencije u pogledu prevencije i suzbijanja nasilja uspješni. No, za to bi bilo potrebno sustavno pratiti svaki slučaj od prijave do pravomoćne presude (pa i nakon toga), sakupljati međusobno usporedive i pravilno segregirane podatke (po dobi, spolu i drugim relevantnim obilježjima žrtve i počinitelja). Iako se određeni podatci u RH prikupljaju i objavljuju (primjerice, od strane MUP-a, ministarstva nadležnog za pravosuđe, Državnog zavoda za statistiku), to ne činimo dovoljno dobro, na što nas je upozorio i GREVIO (odbor koji nadzire implementaciju Istanbulske konvencije).
Rodna ravnopravnost
Ured za ravnopravnost spolova osnovan je prije nešto više od dvadeset godina. Koliko smo kao društvo u protekla dva desetljeća napredovali u ravnopravnosti spolova u usporedbi s Europom i svijetom?
I. Čatipović: Indeks rodne ravnopravnosti Europskog instituta za rodnu ravnopravnost (EIGE) prikazuje trendove u područjima rada, novca, vremena, moći, znanja, zdravlja kod država članica EU. Skala trendova proteže se od 1 do 100, gdje 100 znači potpuno postignuće u rodnoj ravnopravnosti. Hrvatska je na ljestvici Indeksa rodne ravnopravnosti u 2023. godini ostvarila isti broj bodova kao i 2022., ukupno 60.7 bodova od 100 te je zauzela 20. mjesto od 27 država članica EU. Ured za ravnopravnost spolova ističe da je od 2010. Hrvatska napredovala za 8.4 bodova zahvaljujući napretku u rodnoj ravnopravnosti prvenstveno u području moći.
Ipak, nepobitna je činjenica je da i dalje živimo i državi (i na kontinentu i svijetu) u kojem žene imaju manje plaće, manje mirovine, manju ekonomsku i političku moć, manje su zastupljene na rukovodećim pozicijama, a skrb za djecu i starije članove obitelji, kao i nevidljivi/neplaćeni kućanski rad i dalje većinom pada na njih.
Činjenica da je porasla svijest o nužnosti uspostave cjelovite ravnopravnosti spolova u društvu može radovati. Nažalost, i dalje je nasilje nad ženama prvi i najveći problem, iako se čini da je nasilje nad ženama potpuno neprihvatljivo. Kako se izboriti u stvarnom životu za nultu toleranciju prema svim oblicima nasilja?
I. Čatipović: Kao i kod svakog problema, vjerujem da treba pronaći uzroke i raditi na njihovom uklanjanju – tek tada ćemo moći uspješno ukloniti/umanjiti i sam problem. Korijen rodno uvjetovanog nasilja je u rodnoj neravnopravnosti. Dakle, moramo raditi na postizanju veće rodne ravnopravnosti. Odgajati (od najmanjih nogu) nove, osvještenije, slobodnije, ravnopravnije generacije. Mislim da bi to bio jedan od ključnih koraka u prevenciji.
Istovremeno uz preventivno djelovanje, potrebno je i efikasno reagirati u slučajevima u koje nismo uspjeli prevenirati: tu bio bio potreban brz, efikasan sustav koji bi zaštitio žrtvu i adekvatno kaznio počinitelja, ujedno osiguravajući mjere koje će spriječiti ponavljanje nasilja.
No, za to je potrebna snažna politička volja i izdvajanje znatnih sredstava za rekonstrukciju, nadopunu i edukaciju sustava koji štiti (ili bi trebao štititi) žrtve i kažnjavati počinitelje.
Koliko i kako se u medijskom prostoru može doprinijeti na ovom planu. Čini se da bi mediji mogli i trebali više pridonijeti, osobito u osvješćivanju ljudi glede ravnopravnosti muškaraca i žena!?
I. Čatipović: Mislim da je uloga medija jako velika. Slažem se da bi trebali pridonijeti više. Od samog odabira tema o kojima izvještavaju, preko načina na koji njima izvještavaju, do jezika koji se pritom koristi. Nebrojeno sam puta bila razočarana načinom na koji se izvještava o nasilju, a koji nerijetko uključuje banaliziranje nasilja, senzacionalizam, otkrivanje osobnih podataka žrtve i sl. Ponekad nisam sigurna stoji li iza toga (samo) neznanje o rodno uvjetovanom nasilju ili je naprosto kapitalistička želja za profitom toliko jaka da će se napisati bilo što što će osigurati ‘klik’, bez obzira što će se time možda ugroziti psihofizička sigurnost stvarne osobe. Dodatni je problem što u cyber prostoru postoji određena anonimnost koja nekima omogućava da se izražavaju još grublje no što su to spremni učiniti uživo – ‘bacite oko’ na komentare građana na bilo internetski članak o nasilju. Garantiram da ćete ispod njega naći komentare tipa ‘sama si ga je odabrala’, ‘tko zna što je napravila da je to zaslužila, sigurno je imala ljubavnika’, ‘nitko ne čini nasilje ako nije izazvan’ i sl. Mislimo li da žrtve to ne čitaju? Ili, ako čitaju, razmišljamo li o tome kako će takvo javno mnijenje utjecati na njih? Kad vide da smo puni osude, mislimo li da će biti odlučnije ili manje odlučne u nastojanju da odu od nasilnika? Takav javni diskurs je također jako opasan. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova prije više je godina razvila smjernice za izvještavanje o nasilju u obitelji, kao i medijski kodeks vezano uz izvještavanje o femicidu – stoga, znanje o tome kako senzibilno izvještavati postoji, samo je pitanje postoji li volja da se koristi.
Istra je među prvima uvela SOS telefon i otvorila Sigurne kuće, skloništa za žene izložene nasilju. Kakvo je stanje u ustalim dijelovima Hrvatske? Kako pružiti podršku ženama koje su žrtve nasilja?
I. Čatipović: Službeni podatci koje naše institucije objavljuju ukazuju da imamo dovoljan broj savjetovališta i skloništa. U stvarnosti, to nije baš tako i postoji niz problema, od toga da nema ni približno dovoljno skloništa koja su u mogućnosti primiti žene koje imaju neke specifične potrebe (kao što su invaliditet, trudnoća, ovisnost, poteškoće mentalnog zdravlja i mnoge druge), do toga da mnoga od postojećih skloništa ne zadovoljavaju međunarodne standarde potrebne da bi se uopće mogli nazivati specijaliziranim skloništem za žene žrtve nasilja. Da plastičnije prikažem – ustanova koja prima osobe u različitim životnim potrebama, npr. osobe oba spola s problemom beskućništva, a ‘usput’ prima i žene žrtve obiteljskog nasilja ne bi se smjela ‘brojati’ kao specijalizirano skloniše za žene žrtve rodno uvjetovanog nasilja.
Što se tiče podrške koju je dužna osigurati država, važno bi bilo dakle da ona dostupna na području cijele zemlje 24/7, specijalizirana, usmjerena na žrtvu i da postoji dobra međusektorska suradnja između relevantnih dionika. Ovako sažeto u jednu rečenicu zvuči jednostavno, ali u praksi smo još poprilično daleko od ostvarenja. Što se tiče podrške koju svatko od nas kao pojedinac može pružiti – možemo probati educirati sebe i svoju okolinu, ne osuđivati i biti svjesni da je među nama kad god se nalazimo u nekoj iole većoj skupini ljudi netko tko je proživio nasilje – na tržnici, kod frizera, u knjižnici…budimo obzirni. Pripazimo kakve poruke šaljemo.
Žene sve prisutnije na poduzetničkom planu, neke pak obnašaju najodgovornije dužnosti, no cijela priča o ravnopravnosti spolova mora krenuti od vrtića. Kako to izvesti?
I. Čatipović: Ako i kada postoji politička volja – relativno lako, rekla bih. Postoje ljudi, pedagoški djelatnici, udruge i razne druge organizacije koje imaju ‘know how’ za razvoj i provedbu takvih programa. Ono što mi se čini da ne postoji jest dostatna volja (onih koji donose odluke) da se takve teme nađu u kurikulumima i dostatna financijska sredstva da se takvi programi provedu. Dok god se to ne dogodi, jedino što možemo je zagovarati, ukazivati na potrebu provedbe ranog odgoja za ravnopravnost spolova i, naravno, djelovati u svojoj mikro – sredini: uvijek možemo u svojoj obitelji, a možda i u svojoj lokalnoj zajednici činiti neke male ili malo veće korake ka većoj ravnopravnosti spolova. Nijedan korak nije premalen. Prije nekoliko dana, na dječjem igralištu jedan je dječak rekao drugome da će uskoro ići u školu i da tamo rade učitelji, a drugi je nadodao da tamo rade i učiteljice, i to većinom. 🙂 Bilo mi je interesantno to čuti i vjerujem da je dječaku koji je u obzir uzeo rodnu dimenziju spomenutog zanimanja netko od odraslih u nekome trenutku pripomogao da to učini/osvijesti.
Finska koja je danas jedna od najrazvijenijih zemalja Europske unije odvaja velika sredstva na planu ravnopravnosti spolova, mi nažalost još uvijek takvu praksu nemamo. Postoji li uopće strategija i akcijski plan, jer ako da onda bi to trebalo biti financijski osigurano?
I. Čatipović: Hrvatska je više od sedam godina bila bez važećeg strateškog dokumenta za ravnopravnost spolova – rekla bih da ta činjenica sama po sebi puno toga govori. Naime, (posljednja) Nacionalna politika za ravnopravnost spolova istekla je 2015. godine, a tek krajem 2022. napokon je objavljen prijedlog (nove) strategije, koja je stupila na snagu 2023. godine i više se ne zove (kako predviđa Zakon o ravnopravnosti spolova) politika već Nacionalni plan za ravnopravnost spolova za razdoblje do 2027. godine. Ženska mreža Hrvatske isticala je u javnoj raspravi vezano za (tadašnji) prijedlog predmetnog dokumenta da Plan u neprimjerenoj mjeri predstavlja rodno neutralan dokument, koji ne uvodi dostatne mjere niti sredstva (specifično) za zaštitu žena. Ploblematizirala se i činjenica da Plan nažalost zanemaruje i problematiku femicida, kao i specifične potreba višestruko diskriminiranih žena, primjerice pripadnica nacionalnih manjina, Romkinja, lezbijki i biseksualnih žena, žena s invaliditetom. U tom smislu, izražena je bojazan da je Plan donesen samo u svrhu zadovoljavanje forme koju Europska unija od nas traži, bez stvarne namjere i prikladnog financijskog okvira za postizanjem potrebnih promjena.
Prije dvije godine sudjelovali ste u jednoj aktivnosti pod nazivom Pročitaj me… imam poruku za tebe! upravo povodom ovog dana, u kojoj je čitateljska grupa naše knjižnice Čita/lice, u suradnji sa udrugom Iris Bjelovar i Vašom udrugom označila nešto manje od stotinjak naslova knjiga na policama, kako bi čitateljima skrenula pažnju i na taj način ukazala na veliku nužnost i važnost koju ova tema ima u društvu na globalnoj razini.
Ovo je svojevrsni nastavak naše suradnje.
Zahvaljujem na razgovoru, želim Vam puno uspjeha u daljnjem radu i borbi za prava žena, no prije nego završimo, predlažem da i danas izdvojite i preporučite našim korisnicima nekoliko autora i naslova knjiga koji su na Vas ostavili dojam.
I. Čatipović: Hvala Vama na pozivu i na prilici da razgovaramo o ovoj važnoj temi. Suradnja s Vašom knjižnicom, Čita/licama i udrugom Iris bila mi je jako draga i dovela me do nekih predvinih knjiga.
Jedan od tih naslova dijelim s Vama – radi se o Dori i minotauru Slavenke Drakulić, knjizi koja portretira Doru Maar kao ženu i umjetnicu i njen, kako u nekim opisima knjige stoji, buran odnos s Picassom. Radi li se o burnom odnosu ili nasilju, procijenite sami.
Drugi naslov koji dijelim jest Mit o normalnom Gabora Matéa. Radi se o knjizi koju sam baš nedavno imala prilike pročitati i koja na vrlo pristupačan i razumljiv način progovara o traumi, jednom od središnjeg pojmova važnih za razumijevanje nasilja i njegovih posljedica.
Razgovor vodila: Snježana Berak
