MEĐUNARODNI DAN DJEVOJČICA
Međunarodni dan djevojčica obilježava se na današnji dan 11. listopada širom svijeta s ciljem skretanja pozornosti na ugrožavanje prava djevojčica u područjima kao što su dostupnost obrazovanja, zdravstvena zaštita, seksualno i reproduktivno zdravlje, zakonska prava i zaštita od diskriminacije, nasilja i ugovorenih brakova.
Rezoluciju 66/170 usvojila je Generalna skupština Ujedinjenih naroda 19. prosinca 2011. godine i 11. listopada proglasila Međunarodnim danom djevojčica. Namijenjen je promoviranju prava djevojčica i povećanju svijesti o neravnopravnosti s kojom se suočavaju samo zato što su djevojčice te poticanju zajednice na povećani angažman u stvaranju boljeg života i omogućavanju jednakih prava za djevojčice.
Koja su to prava djevojčica ugrožena kod nas, ali i diljem svijeta? Na ovo i još neka pitanja odgovorit će naši današnji sugovornici Lana Bobić i Ivan Blažević.
TKO SU IVAN I LANA ?
Lana Bobić rođena je u Zagrebu 1985. godine, a odrasla u Splitu. Završila je klasičnu gimnaziju, preddiplomski i diplomski studij teologije na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik” Sveučilišta u Zagrebu i Mirovne studije Centra za mirovne studije. Područje njenog akademskog interesa je feministička teologija. Tijekom studija upoznaje se s problematikom obiteljskog/partnerskog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Radila je kao vanjska suradnica na FacetoFace kampanji Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ), a od 2015. do 2017. za AŽKZ. Izvršna je direktorica udruge U DOBROJ VJERI. Redovito sudjeluje na međunarodnim i domaćim konferencijama, seminarima, predavanjima, tribinama, skupovima, okruglim stolovima, panelima, radionicama vezanim uz teme ljudskih prava žena, ljudskih prava, mirovnog rada, dijaloga između sekularnog i religijskog. Istražuje problematiku strukturalnog nasilja, nasilja nad ženama, odnosa dominacije i subordinacije, uloge i položaja žena u Crkvi, a zanimaju ju grassroots pokreti i alternativne zajednice. Kao suosnivačica i/ili članica više aktivističkih inicijativa, organizacija i platformi vezanih uz ljudska prava,
posebice ljudska prava žena, izbjeglica, manjinskih i marginaliziranih skupina u društvu, imala je prilike organizirati prosvjedne akcije, tribine, fundraising i ostala javna događanja.
Ivan Blažević već s dvije godine iskusio je što znači izbjeglištvo pa nije čudno da je to presudno utjecalo na njegove životne i profesionalne izbore. Uvijek je spreman uključiti se u svaku aktivnost vezanu uz zaštitu ljudskih prava, posebno ranjivih skupina. Nakon gimnazije upisao je Pravni fakultet u Zagrebu, a odlučio se posvetiti radu u civilnom društvu i razvoju filantropije. Nije propuštao brojne edukacije, a poseban interes razvio je za metodologiju dizajna promišljanja (design thinking).
Jedan je od osnivača i prvi zaposlenik SOLIDARNE čijem razvoju doprinosi svojom svestranošću. Poznat kao “zovi čovika” tip, onaj kojem se ljudi obraćaju za pomoć i kad trebaju informacije o birokratskim procesima, i kad se žele povezati s određenim suradnicima ili donatorima, i kad treba osmisliti kampanje, uvoz i prijevoz donacija, jel, “zovi čovika”.
INTERVJU
Znamo da obrazovanje ima vrlo značajnu ulogu kako za društvo, tako i za djevojčice. Procjenjuje se da čak 17 milijuna djevojčica u svijetu nikada neće stupiti u školsku učionicu jer im je školovanje uskraćeno iz sigurnosnih, financijskih, institucionalnih ili kulturnih razloga. Iako smo u 21. stoljeću, djevojčice se još uvijek suočavaju s problemima u pristupu obrazovanju, fizičkom i mentalnom zdravlju, zaštiti od nasilja…
Međunarodni dan djevojčica obilježava se raznim kampanjama koje se bave jedinstvenim problemima djevojčica i djevojaka te edukacijom mladih o pravima na djetinjstvo, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Što Hrvatska ima za reći po tom pitanju?
Ivan i Lana: Iako nam se može činiti da djevojčice u Hrvatskoj ostvaruju sva svoja prava, tome baš i nije tako. Prije svega, još uvijek živimo u društvu prepunom rodnih stereotipa koji onemogućuju djevojčice da ostvare svoj puni potencijal. Dok god djeci ne pristupamo kao djeci već kao plavim i ružičastim kalupima, ne možemo govoriti o mogućnosti ostvarenja punog potencijala. Možda nam se čini da su pravo na djetinjstvo, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu u Europi i Hrvatskoj standard, no to baš i nije tako.
Ako pogledamo kazne za silovanje djevojčica i djevojaka i odnos prema seksualnom nasilju uopće i problemu nasilja u vezama, postaje jasno da ne razvijamo ni približno dostatne mehanizme za bazičnu sigurnost.
U romskoj populaciji imamo preko 50% maloljetničkih trudnoća, djevojčice u tim zajednicama često nemaju pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Pitanje dostupnosti obrazovanja zbog loše infrastrukture učenja jezika, ali i zdravstvene zaštite otvara se i kod migrantkinja. Manjinske skupine trpe višestruku diskriminaciju, ali i stigmatizaciju gdje će se problemi s kojima se susreću pripisati kulturi te zajednice namjesto problemu našeg društva.
Uostalom, možemo li govoriti o pravu na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu u zemlji u kojoj primjerice pitanje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja izaziva drame u javnom prostoru, a emocionalni odgoj nudi samo jedna, privatna škola. Prema Konvenciji o zaštiti djeteta dužni smo djeci pružiti obrazovanje u skladu sa znanstvenim spoznajama i znanje koje im je potrebno za život.
Kako ih pripremamo na život, odnose i brigu o zdravlju ako im uskraćujemo obrazovanje vezano uz razumijevanje rodne ravnopravnosti, zdravih i ravnopravnih odnosa temeljenih na nenasilnoj komunikaciji, poštovanju i pristanku, razumijevanje problematike nasilja, brigu za reproduktivno zdravlje.
Gdje su ozbiljni programi informatičke pismenosti i brige za digitalnu sigurnost? Imamo sve veći negativni utjecaj društvenih mreža na psihičko zdravlje djece, posebice djevojčica, to je gorući problem koji ostaje gotovo neprepoznat.
Rodna ravnopravnost i poštivanje ljudskih prava sveprisutne su teme koje i dalje predstavljaju gorući problem diljem svijeta. UNICEF je u kampanji Digitalna generacija. Naša generacija imao u vidu poražavajuću statistiku – 2,2 milijarde ljudi mlađih od 25 godina i dalje nemaju pristup internetu, a digitalnom izoliranosti najviše su pogođene djevojčice. Pozivaju da se prekine digitalni jaz korak za postizanje ciljeva održivog razvoja?
Ivan i Lana: Društvene neravnopravnosti u svom najširem smislu često se lome na leđima djevojčica i žena bilo da govorimo primjerice o siromaštvu ili digitalnoj izoliranosti. S jedne strane mogli bismo se složiti da digitalna dostupnost važan korak, no s druge valja imati na umu problem nasilja kojem su djevojčice izložene u digitalnom prostoru kao i na problem negativnog utjecaja digitalnih platformi na psihičko zdravlje djece. Govorimo o kompleksnim problemima koji zahtijevaju da se na njima radi paralelno i kroz više razina. Možemo li govoriti o digitalnoj pristupačnosti bez ozbilljnog rada na digitalnoj sigurnosti koja ne može biti svaljena na odgovornost i edukaciju pojedinca već otvara i pitanje zakonskih regulacija digitalnih platformi.
Unatoč brojnim primjerima kršenja osnovnih ljudskih prava mlade žene diljem svijeta pokazuju snagu i prkos, pokazuju da imaju snagu otkriti koliko su kreativne, snalažljive i imaju vještine potrebne da upravo one mijenjaju svijet. Treba ih ohrabriti. Uvjeriti ih da mogu biti sve što požele svojim radom, inteligencijom, jakošću. Kojim strategijama se možemo služiti da bi to ostvarili?
Lana: Prije svega djevojčicama treba jamčiti sigurnost. Ne smijemo smetnuti s uma da je prema podacima UN-a, na globalnoj razini svaka osma djevojčica, odnosno djevojka preživjela seksualno nasilje do svoje osamnaeste godine. To su poražavajući podaci koji nam jasno daju do znanja da nismo još uspjeli stvoriti sigurnost za djevojčice kao preduvjet njihova punog razvoja.
Nasilje i rodni stereotipi još su uvijek lanci oko nogu i ruku djevojčica. No da, mlade žene diljem svijeta pokazuju snagu i prkos i u tome ih treba podržati. Strategije će se razlikovati s obzirom na različite kontekste. Općenito govoreći, strategija solidarnosti za mene će uvijek biti ključna strategija koja rađa podrškom i izgradnjom zajednice sestrinstva, a u kojoj jako dobro razumijemo da ni jedna nije slobodna dok sve nismo slobodne.
Ivan: Mislim da je važno da svi zajedno shvatimo da osnaživanje žena nije borba protiv muškaraca.
Roditelji često postavljaju pitanje o preporučenoj dobi, kada početi s osnaživanjem? A moje pitanje je imamo li podatke, koja su to prava djevojčica najviše ugrožena kod nas?
Ivan: S osnaživanjem se počinje od rođenja, jer osnaživanje nije samo jednosmjerno osnaživanje djeteta već pokazivanje vlastitog primjera u svakodnevnim životnim situacijama i odnosima, prvenstveno u partnerskom odnosu. Djeca puno više uče primjerom nego pričom.
Lana: Slažem se, nije jednosmjeran proces, moramo osnaživati sebe, svoje partnerske i roditeljske kompetencije. Osnaživanje dođe kao višeslojan proces koji zahtijeva i rad na sebi, nije samo pitanje pristupa djetetu. No i djetetu treba pristupiti od najranije dobi. I kroz razgovor, ali i kroz, možda najvažnije poticanje i prihvaćanje djetetove autonomije.
Od najranije dobi dijete možemo učiti informiranom pristanku tome da njegovo “ne” ima snagu. Zašto bi dijete moralo poljubiti ili zagrliti primjerice nekog člana obitelji ako to ne želi? Djetetu je na primjer vidno neugodno i ne želi zagrliti ili poljubiti člana obitelji, ali mi ga na to silimo jer to je kao nekakva kultura? Kakva kultura i što time poručujemo djetetu? Da potisne svoj osjećaj nelagode kako bi ugodilo ljudima koje voli, o kojima na kraju krajeva ovisi… Gdje to vodi?
Molim za kraj, za naše čitatelje preporučite nam nekoliko naslova, koji su na vas ostavili dojam i utjecali da moguće donesete neke nove odluke, pokrenete nešto?
Ivan: Ljude na nove odluke i pokretanje može inspirirati bilo što u svijetu oko nas, stvar je u tome koliko smo svjesni svijeta oko nas i koliko smo spremni na promjene.
Lana: Da, primjerice mogu vas motivirati naslovi u novinama vezani uz slučaj silovanja djevojčice i zaštite počinitelja pa se organizirate s istomišljenicama i organizirate prosvjed poput #pravdazadjevojčice. Mogu vas motivirati pozitivni primjeri iz vaše okoline. Puno nas toga može motivirati, uključujući i sjajnu literaturu koja ujedno pomaže u ostvarenju te promjene. Mogu reći i za Ivana i za sebe da su nam knjige Jaspera Juula bile značajne za odgoj našeg djeteta, utjecale su da donesemo mnoge odluke o odgoju, ali smo ih uzeli u ruke već motivirani poraditi na našim roditeljskim kompetencijama.
Ivan: Samostalno možemo mijenjati vrlo mali svijet oko sebe, počevši naravno od samih sebe. Da bismo mijenjali društvo i sustav moramo se udružiti i zajedno dizati svoj glas. Meni je u tom kontekstu bila inspirativna knjiga “Pobunite se” Stephanea Hessela.
Lana: Mudro zboriš. Dodajem i knjigu Feminizam je za sve od Bell Hooks kao još jednu inspirativnu knjigu koja nas vodi bliže postizanju rodne ravnopravnosti i boljeg svijeta kako za djevojčice, tako i dječake, djecu, ljude. )
Zahvaljujemo na razgovoru i prijedlozima za čitanje. Gotovo sve naslove Jaspera Juula imamo na našim policama, a također i Hesselovu knjigu. Vama želimo da i dalje budete uspješni u svojim brojnim nastojanjima kojima ukazujete na kršenje ljudskih prava, prava žena i djevojčica, djece…
Razgovor vodila: Snježana Berak
