Terapija: Elias i njegovi prijatelji opsjednuti su glazbom i pop-kulturom općenito. Dane provode jedni kod drugih u stanovima gdje preslušavaju “vinilke” i raspravljaju o rock&rollu, književnosti i djevojkama. Činjenica da preslušavaju vinil umjesto cd-a ukazuje na odmak od trenutačne situacije u svijetu muzike i od svijeta općenito.

Oni nisu nostalgični za vremenima koja nisu doživjeli, štoviše, duboko preziru priče o zlatnim osamdesetima, no nisu ni posve kod kuće u 21. stoljeću. Nalaze se u nekoj vrsti limba, analogni momci u digitalnom svijetu, generacija u tranziciji. Dovoljno su pametni da ne sudjeluju, no previše rezignirani i prelijeni da bi nešto napravili.


Nebo u kaljuži priče su o mladim ljudima koji ne znaju što žele, no znaju što ne žele. One se bave ljubavlju, odrastanjem i suočavanjem s prvim većim odgovornostima. Dvadesetak priča čiji soundtrack čini glazba od Iggyja Popa, Clasha i Ramonesa, do Modest Mousea, Libertinesa i Strokesa. Dvadesetak priča koje neće promijeniti ničiji život osim života glavnoga lika.

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost te engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za časopise i portale. Prozu je objavljivao u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisu Nova riječ, časopisu Script, zborniku Record Stories, antologiji mladih prozaika Bez vrata, bez kucanja te na raznim internetskim portalima.

Književni prvijenac “Nebo u kaljuži” objavio je 2015. Jedan je od osnivača “TKO ČITA?”, programa namijenjenog mladim autorima. Također je jedan od urednika zbornika TKO ČITA? za sezone 2015./16 i 2016./17. Priče su mu uvrštene u antologiju Best European Fiction 2017 i prevedene na engleski, njemački, poljski i rumunjski.

The post Sven Popović – Nebo u kaljuži first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Terapija:  Priče okupljene u knjizi Liga za opstanak prilično su koherentno „vinkovačko“ štivo koje jasno i bez ostatka pokazuje glavne preokupacije pripovjedača Nuhanovića. „Mali je to grad – ja to uvijek ističem kad god me netko upita kako znam za ovo ili ono“ – rečenica je iz prve priče „Grogi tema“ u kojoj je sažeta pripovjedačka pozicija prisutna uglavnom u svim pričama ove knjige. Osim onih, kao „Plodovi miješanog mesa“ ili „Uloga HNK Cibalije u razvoju dedinog gihta“, u kojima do izražaja dolazi stanovita autobiografsko-obiteljska preokupacija, u većini je priča pripovjedač, u ich ili er formi, nekakav voajer, koji je istodobno unutra i izvan događaja i na osnovu malih, rubnih tema i pripadajućih autsajdersko-luzerskih likova slaže sličice vinkovačke „bad“ atmosfere. Bez obzira završavaju li poetiranjem ili fade outom, Nuhanovićeve priče uvijek se odmataju prema apsurdu, u kojem su zapravo jednom nogom već od samog početka. Rat nije glavna tema ovih priča, iako u nekima od njih (kao u snažnoj „Kopači“) podcrtava i inače prevladavajuću atmosferu apsurda. No, i kad su mirnodopske ili obiteljske, bez razlike, Nuhanovićeve priče usmjerene su na opsesije njegovih junaka; sve podjednako tragikomične i apsurdne, kao i pripadajuća atmosfera. Te su opsesije i poroci – u rasponu od joge, engleskog travnjaka, izbacivanja punkera iz kafića, iskopavanja mrtvih, predizborne kampanje, nogometa, ćevapčića ili najapsurdnije od svih apsurdnih opsesija, nerviranja bez razloga – samo rezultat promašenih života i neuspjeha koje su junaci još ranije apsolvirali, pa im više ne preostaje drugo do (auto)destruktivne fiksacije na „nešto“ što ih uglavnom gura još korak bliže katastrofi.

e-knjiga
Liga za opstanak

The post Gordan Nuhanović – Liga za opstanak first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Terapija: Ruski pisac Mihail Mihajlovič Zoščenko (1895 – 1958) bio je još prije 2. svjetskog rata u nas vrlo popularan, o čemu svjedoče i dvije objavljene knjige: Uspomene o Mišelu Sinjaginu (1931) i Humoreske (1933). Ovu je potonju preveo Iso Velikanović, a izašla je u Andrićevoj ”Zabavnoj biblioteci” i mnogo kasnije postala kultna knjiga među našim ljubiteljima humora i satire. Zoščenko je ipak najveću popularnost uživao u svojoj domovini sve dok ga 1946. godine diktator sovjetske kulture Ždanov nije javno optužio da piše ” prazne, besadržajne i trivijalne stvari” i da ”propovijeda trulu bezidejnost, trivijalnost i apolitičnost”. Tek je u novije vrijeme Zoščenku priznato njegovo pravo mjesto u povijesti ruske književnosti. Knjiga Koliko čovjeku treba predstavlja nov izbor Zoščenkovih skazova – priča u kojima se fiktivni pripovjedač služi narodskim jezikom – u novom prijevodu Irene Lukšić.

The post Mihail Zoščenko – Koliko čovjeku treba first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Terapija: Najljepši kršćanski blagdan Božić inspirirao je mnoge umjetnike pisane riječi. Stanko Andrić i Nenad Rizvanović izabrali su za nas dirljive priče, a koje su napisali: Selma Lagerloef, Ivana Brlić Mažuranić, H. C. Andersen, Fjodor M. Dostojevski, N. V. Gogolj, K. Š. Gjalski, Alphonse Daudet, Anton P. Čehov, Bertolt Brecht, Truman Capote i Miljenko Jergović. Nadamo se da ćete u ovoj knjizi pronaći nešto za sebe i da će vam Božić uz nju biti još ljepši. Sretan Božić!

The post Najljepše Božićne priče first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Terapija: Dubrovnik koji je postao kulisa, umiveno ustaštvo na ulicama Zagreba, potrošnja koja nadomješta ljudskost, majčinstvo o kakvom nije pristojno govoriti, banke kao sablasni stupovi naših života, emocije kakve ne viđamo u reklamama, a osjećamo ih tako snažno…

To je svijet koji Maša Kolanović istražuje u svojoj maestralnoj zbirci priča Poštovani kukci. Autorica tekstom i crtežima oblikuje onaj sablasni i teško izrecivi višak materijalne strane ljudske egzistencije, dok smještanje priča u razdoblje tranzicije u Hrvatskoj dodatno pojačava njihov jezivi efekt.

Kukci i Konzum dvije su provodne metafore ove knjige. Prva je divljenje i vraćanje tekstualnog duga Kafki, velikom majstoru u kreiranju metafora egzistencijalne tjeskobe i apsurda, a druga je vraćanje metaforičkog duga stvarnosti u kojoj je Konzum od hrvatske riječi za supermarket postao metafora ekonomski opustošene Hrvatske.

Poštovane kukce žanrovski bi se moglo opisati kao tranzicijsku gotiku, postsocijalističku zonu sumraka, jezivo stvarnosnu prozu… Mračne i apsurdne, a opet duboko intimne, snažne i društveno osjetljive priče. Ukratko, jezivo dobra knjiga.

The post Maša Kolanović – Poštovani kukci i druge jezive priče first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Terapija: Priče o usamljenicima u mnoštvu precizan je opis proze Mihajla Pantića, autora koji svojom elegantnom, virtuoznom prozom opipava ritam grada svjedočeći neposredno iskustvo njegovih stanovnika.

Junaci ovih priča usamljeni su ljudi, ljudi koji proživljavaju teške emocije: bivši, sadašnji, budući ljubavnici, žrtve odgoja, nagona i emocija. No ove priče nisu tu da bi se njihove aktere žalilo, slavilo ili osuđivalo. Baš zato. Suviše vremena za nevažne stvari zbirka je u kojoj, teškim emocijama unatoč, pulsira život i različitost njegovih lica.

Ljepota pripovijedanja lišenog praznog hoda i svijest da je težina bez humora nepodnošljiva, baš kao što je humor bez težine besmislen, postupci su koji ovu knjigu pretvaraju u jednu od onih kojima se doista vrijedi vraćati iznova i iznova.

The post Mihajlo Pantić – Suviše vremena za nevažne stvari first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Simptomi: Želite pročitati izuzetnu zbirku priča?

Terapija: U ovoj filozofskoj prozi autor razbija sve konvencije, postavlja pitanje jezika, povijesti i onoga što činimo s „činjenicama koje se razvijaju s jednog kraja svijeta na drugi“.

Na samom početku romana autor se najprije obraća izravno, zatim nas upućuje na dvadeset i jednu nezaboravnu priču i na kraju se oprašta odlaskom u vječnost. Protagonisti su razmješteni po cijelom svijetu, od središta Berlina, Kijeva, španjolskoga radnika u kamenolomu, mađarskoga prevoditelja u Šangaju, turista u Varanasiju, neimenovanoga povjesničara znanosti u priči Taj Gagarin, neprestano maštaju o bijegu, žele otići na jug, žele posjetiti slapove, žele napustiti Zemlju… Međutim, iako su opsjednuti odlaskom iz svoje svakidašnjice, svoje okoline, svoje prošlosti, svoje budućnosti, kad treba donijeti odluku o prvom koraku, ti se junaci gube u beskrajnim teorijama o mogućim posljedicama svojega djelovanja.

The post László Krasznahorkai – Svijet ide dalje first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Terapija: Nepopravljivi romantik, vječni šaljivdžija, neizliječeni nostalgičar, oštar kritičar, neostvareni košarkaš – sve je to i mnogo više jedan od najvažnijih kantautora, pjesnika i pjevača s ovih prostora Zoran Predin. U svojoj drugoj proznoj knjizi Glavom kroz zid Predin se u tridesetak proznih minijatura suvereno kreće od tmurne političke sadašnjosti do buntovnih mladenačkih dana, od intimnih obiteljskih zgoda do žestoke kritike nacionalizma. Svejedno prepričava li stare zgode iz karijere Lačnog Franza kada je bio pod sumnjom da podriva sistem i kada je brisao pljuvačku o crvenu zvijezdu ili kada opisuje strah od zubara, u baš svakoj životnoj situaciji on bira teži put, bez zadrške se svrstava na stranu slabih i uvijek pliva protiv struje, ne da bi bio drugačiji, već da bi ostao čovjekom.

Glavom kroz zid knjiga je o hrabrosti da se svatko stalno suočava sa sobom i da bude onaj tko jest, a ne onaj kakvoga ga želi vidjeti okolina. Opčinjen malim užicima, ljepotom, hranom, glazbom, morem, prijateljstvima, Zoran Predin u ovim pričama daje cijeloga sebe do posljednjeg poljupca, on hoda po stopama nježnoga sjećanja pozivajući na to putovanje i svoga čitatelja i čitateljicu.

The post Zoran Predin – Glavom kroz zid first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Simptomi:

Terapija: Najnovija zbirka pripovjedaka Lydie Davis gotovo magično komprimira svakodnevicu i bilježi gotovo neprimjetne detalje. Autorica stvara začudne priče neuobičajenih formi koje su prožete humorom, ali i tugom. U središtu je knjige shvaćanje kako priče možemo otkriti posvuda, da su dovoljni sasvim uobičajeni i svakodnevni trenutci. Neke priče su poput aforizama, poput poezije u prozi, parabola, briljantno duhovite i bolno potresne. Mnogi bi pisci na teme iz priča ispisali čitav roman, ali njoj je dovoljno nekoliko rečenica, nekoliko stranica. Najobičniji trenutci koje jedva zamjećujemo mogu nas udariti svojom nesmiljenom okrutnošću. Dužina priča varira od jedne rečenice do tridesetak stranica. Davis je kratku priču dovedena do savršenstva.

The post Lydia Davis – Ne mogu i neću first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.

Simptomi:

Terapija: U zbirci San od tisuću ljeta  Ivan Vidić nikoga ne štedi; svi su onakvi kakvi doista jesu kad padnu maske – na tapeti su političari, državni službenici, poduzetnici, kriminalci i cajke, novinari, liječnici i taj mitski ”narod” koji šuti i trpi. Na trenutak se čini da je Vidić ovaj put zaista pretjerao, jer takvo nešto nikad se ne bi moglo dogoditi u stvarnosti, no dok se čitatelj grohotom smije ovoj punokrvnoj satiri, žalac gorčine što pulsira u pleksusu potvrđuje da je Vidićeva književnost izvanserijski maštovita, ali i da bi je stvarnost lako mogla slijediti.

Ivan Vidić ovom se zbirkom ustoličuje kao enfant terrible hrvatske književnosti – to je onaj koji sve vidi i ni o čemu ne šuti. Istodobno pruža i rijedak književni užitak: pred nama je sigurnom rukom ispisana sočna zbirka dvadeset tematski ulančanih novela, a upravo novelu kao formu rijetko viđamo. Vidić je napisao zbirku o kojoj će se dugo pričati… između dva napadaja gorkog i urnebesnog smijeha.

The post Ivan Vidić – San od tisuću ljeta first appeared on Narodna knjižnica "Petar Preradović" Bjelovar.